Jeste li čuli za kategoriju djece s posebnim potrebama – darovitu djecu? I zašto niste?

Tekst napisala magistar muzičkih umjetnosti – Ivona Franjić

Uvriježeno je da se za djecu s određenim teškoćama u razvoju koristi izraz “djeca s posebnim potrebama,” no istraživanja pokazuju da su i darovita djeca ustvari djeca s posebnim potrebama s obzirom na to da također zahtijevaju specifičan pristup jer drugačije neurofiziološki funkcioniraju i traže drugačiji tip kognitivne stimulacije.

Živimo u 21. stoljeću a još uvijek zapostavljamo tako bitan dio i potencijal našeg društva. Otprilike 3% djece u našem društvu spada u kategoriju darovite djece stoga je pravilan pristup od iznimnog značaja za njihov razvoj.

Kao autor ovog teksta bila sam slobodna da prije pisanja ovog članka pitam psihologa u školi koju pohađa moje dijete da li su IKADA imali slučaj kategorizacije djeteta kao darovitoga. Pogađate odgovor? NIKADA. Kako je to moguće? Tko je zakazao? Roditelji ili sustav? Odgovor na to pitanje, kao ni na malo koje u životu, nije baš tako jednostavan.

Darovita djeca i školski sustav u BiH

Državno-pravni i ostali institucionalni ustroji teže standardizaciji populacije na koju su orijentirane, a školski je sustav kao jedan takav zaseban institucionalni ustroj – sklon činjenju iste stvari – izjednačenju znanja, učenika i načina na koji se s njima radi.

U slučaju darovite djece, školski je sustav redovito nedostatan da bi se razvio njihov potencijal te ga takva djeca često doživljavaju dosadnim, neuzbudljivim, a ako su i introvertni i neskloni socijalnoj interakciji, čak i negativnim mjestom. Stoga je, prije svega potrebno upoznati pojam darovitosti, tipove darovitosti te način na koji se školski sustavi nose s potrebama darovite djece.

Oduvijek je bilo malih individualaca: “čudne”, “previše znatiželjne” i “naporne” djece koja pak, na nekom području, pokazuju iznenađujuće i izuzetne sposobnosti. Vrlo su često takva djeca primarno nazivana neprilagođenom ili čak “zločestom” marginalizirajući identitet ovih neobičnih malih individua.

S druge strane, ljudstvo je oduvijek bilo kulturološki presklono darovitost pojedinca povezivati s njegovom uspješnosti u akademskim krugovima: u evaluaciji djece ovo se često manifestiralo uspjehom u osnovnoj i srednjoj školi te na fakultetu.

Svijest o darovitim pojedincima-primarno djeci

Danas znamo mnogo više: pronicljivost pedagoga, psihologa, ali i aktivnost i zainteresiranost roditelja doprinijeli su razvoju jedne potpuno nove vizure pedagogije: svijesti o darovitim pojedincima-primarno djeci. Postavljene su brojne činjenične teze i razotkriveni brojni mitovi, usklađena je dosad često vrlo neprecizna terminologija pri određivanju darovitih.

Također, brojne su studije pokazale ne samo da je razmjeran broj djece vrlo bistar ili darovit, već su ukazale na razlike među njima te važnost individualiziranog i interdisciplinarnog pristupa čitavoj problematici darovitih.

Sve su ove značajke dovele do opće svijesti o prisutnosti darovitih i njihovoj sposobnosti da iznenađuju, ali važnije – iznimnoj odgovornosti njihove okoline (primarno edukacijskog sustava) za njihovim prepoznavanjem te promišljanjem, razrađenim i odgovornim/stručnim vodstvom.

“Najmanje što se može (mora učiniti) jest ponuditi im dodatni nastavni sadržaj kako bi se pomirio raskorak između njihovih potreba i redovitog programa.”

Darovitost?

Darovitost je sama po sebi vrlo složena. Odgojno-obrazovne potrebe darovitih u velikoj mjeri se razlikuju od potreba ostalih osoba. Jedna od najprikladnijih definicija darovitosti koju su dali Cvetković Lay i Sekulić Majurec glasi: “Darovitost je sklop osobina koje omogućuju pojedincu da dosljedno postiže izrazito iznad prosječan uradak u jednoj ili više aktivnosti kojima se bavi “.

Pitajući praksu i odgojitelje, darovitost se u odgojnoobrazovnim ustanovama primjećuje kada pojedina djeca mnoge stvari rade prije, brže, uspješnije i drugačije od svojih vršnjaka te u tome imaju bolja i viša postignuća.

Neki od znakova darovitosti (u dobi od 3-7 godina) su sljedeći: voli se igrati riječima, bolje vlada gramatikom od ostale djece njegove dobi, ima bogat rječnik sa slikovitim metaforama i analogijama, ne pita za značenje riječi nego ih samo uči i počinje logički koristiti, ima dug raspon pažnje, može prepričati priču u detalje, uči čitati bez posebnog podučavanja, ima neobične i pametne odgovore na pitanja, samostalno je, smišlja priče, pjesme i rime, ima smisao za smiješno i humor, maštovito je, shvaća složene i apstraktne posljedične veze, vješto klasificira stvari, empatično je, prikuplja neobične stvari i uči o njima, uviđa sličnosti i razlike, pamti i ponavlja složene upute, primjenjuje stečena iskustva na različita područja i sl.

Darovita djeca i IQ testovi

Intelektualne sposobnost djece uglavnom su mjerljive, a idealna dob za utvrđivanje darovitosti putem testova jest između četvrte i osme godine. IQ bodovi iznimno nadarene djece opadaju oko devete godine zbog efekta dosezanja “stropa” na testovima.

Kako bi se izbjegle pogreške te kako bi se područje nečije darovitosti što točnije moglo utvrditi, postoje razni testovi identifikacije. Otkrivanje darovitosti povjereno je nastavnicima i učiteljima osnovnih i srednjih škola, a utvrđivanje vrste i stupnja darovitosti povjereno je stručnim timovima.

Učitelji bi trebali moći brže uočiti darovitu djecu iz razloga što imaju mogućnost dugotrajnog opažanja učenika u različitim situacijama, mogućnosti uspoređivanja pojedinog učenika u različitima situacijama, mogućnost uspoređivanja pojedinog učenika u odnosu na njegove vršnjake te sposobnost poznavanja strukture ličnosti i dinamike razvoja zahvaljujući svojoj psihološko-pedagoškoj naobrazbi.

Ukoliko učitelj nema dovoljno vremena ili potrebnih informacija, preporuka roditelja može biti važna značajka u procesu identifikacije. Prilikom identifikacije javljaju se mnoge nedoumice, predrasude i pogreške, ali važno je znati sljedeće:

“MANJE JE POGREŠNO UVRSTITI U GRUPU DAROVITIH I NEKO NEDAROVITO DIJETE, NEGO NEKO DAROVITO DIJETE PROGLASITI NEDAROVITIM I NE OSIGURATI MU DALJNJE POTICAJE ZA RAZVOJ NJEGOVE DAROVITOSTI.” navode Cvetković Lay i Sekulć Majurec.

Svi koji dolaze u kontakt s darovitom djecom i njihovim superiornim sposobnostima, očekuju da njihovo ponašanje i emocije budu u skladu s tim visokim sposobnostima. Neki ljudi teško prihvaćaju njihovo djetinjasto i luckasto ponašanje.

Ne treba zaboraviti da je i dalje riječ samo o djeci

Unatoč svojim natprosječnim sposobnostima, darovita djeca nisu uvijek u stanju izaći na kraj sa svojima emocijama koje su zapravo na razini njihove kronološke dobi. Roditelji često priopćuju da njihova darovita djeca imaju veću potrebu za razgovorom o osjećajima za razliku od njihovih vršnjaka koji nisu sposobni verbalno izraziti osjećaje pa to čine ponašanjem.

Njihovi vršnjaci, također, često ne razumiju što daroviti govore ili ne razumiju njihove neobične ideje-što im otežava zajedničku igru. To dalje dovodi do izdvajanja, a često i usamljenosti. Samostalniji daroviti će lakše podnijeti usamljenost, neki ju čak i preferiraju. S druge strane, oni koji se žele uklopiti ponekad susprežu svoje sposobnosti kako ne bi bili izolirani.

Share this: